Početna / Kolumne / Marija Pepelko, prof. / Govorimo (li) hrvatski!? (26. ožujka 2014.)
Felga

Govorimo (li) hrvatski!? (26. ožujka 2014.)

I danas ćemo govoriti o hrvatskom pravopisu i gramatici, o riječima, njihovom podrijetlu i značenju. Učestala su vaša pitanja vezana uz prigodnice, pravopisne dvostrukosti, glasovne promjene, red riječi u rečenici ili pojave u fonostilistici. Jezik, narod i domovinu treba voljeti i poštovati trijezno i razborito – znanjem i služenjem.

Jučer smo proslavili blagdan Navještenja Gospodinova ili Blagovijest – dvostruku svetkovinu koja navješćuje Kristov dolazak i priopćuje radosnu ili blagu vijest Njegovoj majci Mariji. Kao što milozvučno odzvanjuju te hrvatske riječi u našim ušima i srcima, tako umilno zvone zvona pozivajući vjernike triput dnevno na Anđeoski pozdrav, pozdravljenje ili Angelus. Teološki nazivi ovog otajstva vjere su utjelovljenje ili učovječenje. Neke slušatelje zanima podrijetlo i značenje odnosno prefiksalna tvorba te neobične riječi koja potječe od latinskog izraza incarnatio, a označava središnju istinu i otajstvo kršćanske vjere kojom se naznačuje ulazak vječnoga Sina Božjega (Logos, Riječ) u ljudsku povijest. Otajstvom utjelovljenja Bog se u Sinu sjedinio sa svojim stvorenjem, ušao u njegov život i povijest, postao stvorenje u vremenu i prostoru, vidljiv i opipljiv, ne prezrevši već uzvisivši tijelo koje je sam postao, u svemu čovjeku sličan, osim u grijehu. Odnosom božanske i ljudske naravi u Isusu ne bave se jezikoslovci, već posebna znanost – kristologija, ali to ne znači da nam ne smije svagda u mislima i u srcu biti Riječ koja je Tijelom postala i prebiva među nama!

Često imamo muku s riječima, a još češće s rečenicama. Znate li zašto? Zbog nepoznavanja pravopisa i gramatike. Evo primjera koji se i vidi i čuje u svakodnevnoj komunikaciji – javnoj i privatnoj, osobito na internetu i televiziji, sredstvima priopćavanja, koja su mnogima postala jedini govornici i sugovornici jer se sve manje čitaju dobri pisci. Pogrešno je govoriti i pisati biti će jer se prema svim normativnim priručnicima kod glagola na -ti kad infinitiv prethodi prezentu pomoćnoga glagola, upotrebljava krnji infinitiv – bez završnog -ti u izgovoru (biću), ali u pisanju samo bez krajnjeg -i. Dakle, kad infinitiv završava na –ti, ispred pomoćnoga glagola gubi se -i. Piše se: govorit ću, slušat ćeš, čitat će, naučit ćemo, znat ćete…, a izgovara: govoriću, slušaćeš, čitaće, naučićemo, znaćete…, zato što pravogovor zahtijeva da se enklitika (zanaglasnica – riječ koja se naslanja na naglašenu riječ ispred sebe) izgovara kao naglasna cjelina s tom riječju. Dobro je znati koje su riječi enklitike ili zanaglasnice. Mogu biti glagolske i zamjeničke. To su nenaglašeni oblici prezenta pomoćnih glagola BITI i HTJETI (sam, si, je, smo, ste, su; ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će), zatim nenaglašeni (skraćeni) oblici zamjenica: me, te, ga, je, ju, ih, nam, vam, im… Enklitička je nenaglasnica i upitna čestica li, zato pišemo odvojeno: Razumiješ li sve što je rečeno?, a izgovaramo zajedno: Razumiješli sve štoje rečeno? Poučljivi ljudi sve to nauče već u osnovnoj školi i utvrde u prvom razredu srednje škole, a svi ostali pogrešno govore i pišu cijeloga života.

Nekima problem zadaje futur 1., a nekima futur 2. U izricanju radnje koja se dogodila prije neke buduće radnje osobito griješe kajkavci odnosno zagrebački novinari na radiju i televiziji, a mi ih često slušamo te nesvjesno i nekritički oponašamo. Evo nepravilnog primjera koji to potvrđuje: Ako ćeš čitati i slušati jezične savjete, naučit ćeš pravilno govoriti i pisati. Pravilno je: Ako budeš čitao i slušao jezične savjete, naučit ćeš pravilno govoriti i pisati. Dakle, trebate najprije čitati i slušati pa ćete onda nešto i naučiti! Nije primjereno izraziti to istodobnošću odnosno dvostrukim oblikom futura 1. Dakle, kad budete naučili pravila, bit će vam lakše govoriti i pisati! Umjesto futura 2. upotrebljava se i prezent u zavisno složenim rečenicama: Ako budeš čitao i slušao, naučit ćeš, ili Potrudiš li se, naučit ćeš! Priznajte, lijepi naš jezik hrvatski neiscrpna je riznica različitih vrsta i oblika riječi. Kad već spomenuh riječ riznica, dobro je razlikovati taj izraz od izraza grčko-latinskog podrijetla trezor – mjesto gdje se čuva materijalno blago: novac, obveznice, zlato i slično; primjerice državni ili bankovni trezor… Riznica je izraz primjereniji za čuvanje duhovnog blaga, za dragocjenosti božanskog i ljudskog uma, sabrane misli ili mudrosti koje nalazimo najčešće u Bibliji, u “knjizi nad knjigama” – u Riječi koja je postojana riznica naših misli. Danas postoje i digitalne riznice ili digitalni repozitoriji – spremišta digitalnog, elektroničkog materijala, primjerice, za hrvatsku kulturnopovijesnu baštinu, čime se na jedno mjesto prikuplja naše duhovno i materijalno blago kako bi bilo prikazano i dostupno Europi i svijetu.

Info: Marija Pepelko

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.Obavezna polja su označena *

Connect with Facebook

*